O sv. Hildegardi

Sveta Hildegarda iz Bingena (njem. Hildegard von Bingen), poznata i kao "Proročica s Rajne" ili kao "čudo 12. stoljeća", njemačka je redovnica benediktinka, crkvena naučiteljica, mističarka i vizionarka, književnica, skladateljica i znanstvenica, jedna od najvažnijih osoba srednjeg vijeka. Spomendan joj je 17. rujna.

Rođena je 1098. god. u Bermesheimu kod Alzeya (biskupija Mainz, pokrajina Rheinland-Pfalz) kao deseto dijete plemića Hildeberta i Mechtilde. Roditelji su je s osam godina dali na odgoj redovnicama u benediktinski samostan Disibodenberg. U 15. godini Hildegarda je i sama postala benediktinka. Već kao djevojčica imala je viđenja. Prema priznanju same Hildegarde glavni joj je odgojitelj bila Božja mudrost - njoj je pripisivala sve svoje neobično znanje teologije, medicine i glazbe. Sa 40 godina počela je zapisivati svoja viđenja. Jednim dijelom su to apokaliptički opisi, a polazna im je točka, osim Biblije, vjerske istine i život Crkve.

Prva zbirka svetičinih viđenja nazvana je "Scivias" (Upoznaj putove Gospodnje). Tu je zbirku 1147.g. papinska komisija ispitala te je papa Eugen III. potvrdio da u njoj nema ništa to bi bilo u suprotnosti s naučavanjem Crkve. Ohrabrio ju je da nastavi te ona postaje sve poznatija. Mnogi traže njen savjet i pomoć, od opata (Sveti Bernard od Clairvauxa) i svećenika do laika. Oni su često molili za njene molitve za koje se smatralo da su vrlo djelotvorne, ili bi ju pitali za savjet i mišljenje.

Hildegardu su već njeni suvremenici poštivali kao Božju glasnicu. Imala je karizmu vizionarskog gledanja, te je kao na ekranu vidjela slike i čula objašnjenja na latinskom jeziku. Nebeski glas joj je zapovjedio da bilježi te vizije, te su tako nastale sve Hildegardine knjige. Ona je pisala sama, ili je diktirala jednoj sestri i tajniku Volmaru. Posjedovala je dar proroštva i čudesnog ozdravljenja, pisala propovijedi i životopise svetaca, tumačenje Evanđelja i Pravila sv. Benedikta, a sačuvano je i oko 300 njezinih pisama; vodila je bogatu korespondenciju s papama, carem, biskupima i drugim istaknutim osobama svog vremena. Bila je savjetnica mnogih uglednika. Sačuvan je veći broj njezinih pisama i rasprava, koje su uz njezine pjesme na latinskom jeziku zanimljivi dokumenti iz razdoblja križarskih ratova. Objavila je mnoga djela i znanstveno se bavila teologijom, medicinom, botanikom, glazbom, etikom i kozmologijom.

Posjećivala je brojne samostane i na trgovima držala govore svećenstvu i puku. Nakon smrti svoje učiteljice i poglavarice Jutte von Sponheim postala je 1136.g. poglavaricom samostana u Disibodenbergu, a kasnije je utemeljila samostane Rupertsberg (1150.) i Eibingen (1165.), u kojima je bila poglavarica do kraja života.

U svoju je redovničku zajednicu unosila radost, vedrinu i glazbu te je nastojala pomoći svim sestrama služiti Gospodinu s veseljem. Osobitu nježnost pokazivala je prema bolesnicima, nabavljala im lijekove, a kada to nije bilo dovoljno obraćala se Gospodinu da ih On izliječi svojim čudom.

Nakon veoma bogata života Hildegarda je prvih dana mjeseca rujna 1179. počela teže pobolijevati. Bolest je bila sve teža, te ju je 17. rujna 1179. u dobi od 81 godine posve shrvala u samostanu Rupertsbergu kod Bingena, u kojem je provela 40 godina života.

Jedan od Hildergardinih biografa zapisao je: "U njezinim je grudima plamtjela ljubav, koja nije isključivala niti jednoga čovjeka". U njenoj knjizi „Vita“ piše da joj je Bog u jednoj viziji objavio da će umrijeti, što je onda priopćila i svojim sestrama. Nakon njene smrti je, prema svjedočenju očevidaca, danima isijavalo svjetlo nad njenim grobom, a ono nije bilo jedina čudesna pojava nakon njene smrti. Na njenom grobu su se događala čudesna ozdravljenja, zbog čega su ljudi masovno dolazili da bi izmolili ozdravljenje. No to mnoštvo hodočasnika unijelo je nemir u život samostana, zbog čega je u pomoć pozvan biskup Mainza. On je posjetio grob sv. Hildegarde i izrekao joj zabranu da dalje čini čuda. I pokojnica ga je poslušala te se na grobu više nije dogodilo niti jedno ozdravljenje. Na taj je način i nakon smrti ostala vjerna načelu poslušnosti duhovnim poglavarima.

Njezine relikvije nalaze se u župnoj crkvi u Rüdesheimu, nedaleko Bingena. Časte je i protestanti i katolici.

Papa Ivan XXII. proglasio je Hildegardu 1326. godine blaženom, a papa Benedikt XVI. potvrdio je 2012. godine njezinu svetost i proglasio ju crkvenom naučiteljicom ("Doctor Ecclasiae universalis").

Hildegardin život i bogato životno djelo sve do danas oduševljavaju svojom jedinstvenošću. Bila je dosljedna u vjeri, hrabra i osobno angažirana u ukazivanju na povezanost čovjekove tjelesne i duhovne dimenzije, te čovjeka, prirode i Boga. Njezina djela o medicini i prirodnom liječenju učinila su ju poznatom u cijelom svijetu.

Dr. med. G. Hertzka je 40 godina proučavao Hildegardine knjige o zdravlju s oko 2000 ljekovitih pripravaka i uspješno dokazao da su njezine upute praktično upotrebljive te da se podudaraju s mnogim spoznajama suvremene medicine. Sv. Hildegarda se smatra utemeljiteljicom fitoterapije na zapadu.

Njena poruka ljudima bila je: „Mnogi od vas traže lijekove, no važno je da krenete od sebe, jer su mnoge vaše tjelesne bolesti posljedica psihičkih povreda. Oprostite i krenite dalje.“

Hildegardina djela su:

Vizionarska trilogija:

Spoznaj putove (Scivias, između 1141. i 1151.) - o stvaranju i otkupljenju svijeta,

Knjiga životnih zasluga(Liber vitae meritorum, između 1158. i 1163.) – Hildegardina psihoterapija - prikaz vrlina i mana

Knjiga Božjih djela(Liber Divinorum operum, između 1165. i 1174.) – o povijesti spasenja

Medicinska i prirodnofilozofijska djela:

O prirodi (Physica) – o zdravlju iz prirode

Uzroci i liječenje (Causae et curae) – o uzrocima i liječenju bolesti.

Glazbena djela:

Simfonija sklada nebeskih objava (Symphonia harmoniae caelestium revelationum, ukupno 77 ostvarenja, među kojima 43 antifone, 18 responzorija, 7 himana, 7 sekvenci i drugih liturgijskih i nabožnih skladbi)

Red vrlina (Ordo virtutum)- liturgijska drama s moralnom poukom, nastala 1150. ili 1151.

U njezinim se djelima čita specifično hermeneutičko razlaganje Svetog pisma, a vizije, osebujna, dojmljiva, slikovita i dramatična stila, po sadržaju, obliku i teološkoj dubini jedinstvene su u srednjovjekovnoj europskoj književnosti.